Dvije glavne polarnosti u ljudskom tijelu određuju funkcioniranje svih ostalih sistema, mentalnih i tjelesnih.

Um koji nema masu i djeluje u skladu sa kvantnom fizikom i tijelo koje ima masu i djeluje u potpunosti sa načelima klasične Newtonove fizike.

Ove dvije polarnosti postoje kako bi pomogle jedna drugoj u podizanju cjelokupnog sistema prema sintropiji. Koja označava rast i razvoj. Samo tijelo ima mnogo sličnih polariteta i procesa koji utječu jedno na drugo. 

Jedan takav primjer procesa različitosti  je spavanje i budnost.  Ako dobro spavamo, efikasniji smo dok smo budni. Ako smo bolji dok smo budni i ne pretjerujemo u zahtjevima i izazovima, bolje i spavamo i suprotno od toga.

Kad su polariteti u ravnoteži, oni pomažu jedno drugome i vode nas prema napretku koji osjećamo kao ugodu i zadovoljstvo.

Kronična mišićna ukočenost uzrokuje i pogoršava osjet i komunikaciju između ova dva polariteta a u ekstremnim slučajevima ju i skroz prekida. To vodi prema smanjenu sintropije i dolazi do sve veće entropije(propadanje i raspad sistema).  Poanta nije izjednačiti polaritete, nego među njima uspostaviti sve bolju komunikaciju i razumijevanje.

Glavna razlika između uma i tijela je utjecaj gravitacije i vremena na njihovo djelovanje. 

Um nije ograničen vremenom, maštom i mislima, jer nema masu, ali naš fizički aspekt(tijelo) mora poštovati vrijeme i gravitaciju zbog svoje materijalnosti i mase te potpuno i u sladu djelovati sa načelima Newtonove fizike i termodinamike. Vrijeme i percepcija vremena za ova dva polariteta mogu teći različito. 

Um na primjer,  može istovremeno u jedinici vremena biti na više mjesta, zamišljati da je negdje drugdje, provući neograničen broj misli u jednoj minuti, zamišljati da je u prošlosti, prisjećati se prošlih događaja , maštati o nekim novim trenucima u budućnosti, dok je tijelo uvijek tu, u sadašnjosti. Jedna minuta za tijelo je uvijek jedna minuta. 

Sama evolucija i njen tok je prilagodba vremenskog slijeda na gravitaciju, koja sakuplja materiju u cjelinu, jednu točku. Naš materijalni dio bića(tijelo) neizbježno je konstantno pod utjecajem gravitacije.  Svi materijalni sistemi unutar gravitacije moraju biti u ravnoteži ili ju stvoriti, ako žele preživjeti. Što je sistem više u balansu to bolje podnosi i djeluje unutar gravitacije i vremena. Promotrimo li i usporedimo li tu činjenicu kroz primjer  kretanja djece i odraslih i starijih osoba, zamijetit ćemo razliku. 

Mala djeca bez značajnih i vidljivih kroničnih napetosti kreću se skladnije, razigranije, opuštenije, iako nemaju velike i jake mišiće, rade to sa osmijehom na licu. Uživajući u učenju i otkrivanju novih mogućnosti koje mišići mogu izvesti kroz njihovu pulsaciju (skraćivanje i produžavanje). 

Odrasli i stariji sa značajnim i vidljivim  tjelesnim nesimetrijama uzrokovanim kronično napetim mišićima, često se kreću drugačije, teže, neskladnije. Kao da su pod utjecajem neke druge i veće gravitacije. 

Sve kronične mišićne napetosti spremljene su u podsvijest, gurnute daleko od percepcije stvarnosti i osjeti svijesti.  Ego nema saznanje niti valjan razlog zašto se tijelo otežano kreće, zašto je korak različite dužine, zašto boli kuk ili leđa. Signal koji putuje na relaciji tijelo/ego je iskrivljen. 

Kronična mišićna napetost najčešće je stvorena  kroz odrastanje zbog prilagodbe na okolinu. Služila je da bi u takvoj okolini preživjeli i opstali. Okolinu koja često nije imala razumijevanja za potrebu i važnost izražavanja svih spektara emocija na pravilan, učinkovit način, kroz površinski sloj mišićno skeletnog sustava. Naši mišići  služe da bi emociju izrazili na van kroz djelovanje, pokrete, radnje, ali je isto tako i blokirali. Ako okolina naš način takvog oblika izražavanja ne tolerira ili se protivi tome, često tu završnu fazu iskazivanja emocije, koja je najveća energija, zatomimo i blokiramo mišićima, sa zapovijedi našeg uma . Sa vremenom se naučimo da takav način izražavanja nije primjeren i ugrožava okolinu u kojoj odrastamo. To vodi u to da više niti emociju ne izražavamo na pravilan način i gurnemo je duboko na podsvjesnu razinu, stvorimo blokade i pregrade. Koje se nadalje očituju u nesimetriji i ukočenosti određenih dijelova tijela.

Blokade dovode do rastućih problema između tijela i uma u odrasloj dobi.  Osobnosti i ega. Bojimo se osjećati ono što je u nama. 

 Sa razlikom da ego može ignorirati komunikaciju iz tijela, dok tijelo bez naredba iz uma ne funkcionira i klizne u nesvijest , komu i smrt.

Kroz učenje AEQ metode ® i AEQ vježbi u kojima ulažemo vrijeme membrane, pažnju uma i energiju tijela, koja ide iz trbušne šupljine, podižemo jasnost i kvalitetu komunikacije između polarnosti  uma i tijela i tako sa vremenom postižemo sintropiju cjeline. 

Gore opisanih veza postajemo sve svjesniji i bolje ih razumijemo, prihvaćamo i poštivamo, kao i razloge zbog kojih je ta komunikacija  sve slabija te imamo alat kako to mijenjati. 

Stjepan Ostroški, učitelj AEQ metode® 3.stupnja